Skriveni nerazumljivim nebulozama koje se događaju u svjetskom geopolitičkom kontekstu naših života, „Epstein files“, odnosno njihovo značenje za nas, uspješno su izbjegli duboku analizu, replay na društvenim mrežama. Uostalom, najveće čudovište, izvršitelj tih zlodjela, mrtav je, i to od vlastite ruke: treba li se ili ne pisati o suicidu ogromna je i bolna tema, no Jeffrey Epstein, u užasu svog života, zasjenio je i užas vlastitog kraja. Ipak, možda se mora napisati da jednom – ne tako davno, i ne bilo kome – njegov način života koji je, čini se, bio konstantno predatorsko traganje za djevojkama koje može uvući u svoje okrutno okružje – nije bio užas, dapače. Bio je prihvatljiv, zabavan: svjedoče mnoge fotografije skrivene u tim dokumentima.
Na njima se Epstein smješka s prijateljima od kojih su većina vrlo uspješni, a neki i vrlo poznati pojedinci. Jedna od žrtava Jeffreyja Epsteina i Ghislaine Maxwell, Britanke koja je nakon sumnjive smrti svog oca-bogataša-prevaranta, postala Njujorčanka, nakon presude za niz kaznenih djela povezanih sa seksualnim iskorištavanjem maloljetnica, rekla je da se nada da ta kazna (20 godina) donosi nešto malo utjehe preživjelima – i nešto malo nade da će čak i oni privilegirani, ako su seksualni prijestupnici, odgovarati za svoja zlodjela.
Preteško je u ovoj priči koja zapravo postaje saga o našem društvu opsjednutom statusom i uspjehom upuštati se u nagađanje može li pravda donijeti olakšanje i utjehu nekome tko je preživio seksualno zlostavljanje. Ako ste imalo pratili ovaj slučaj, a teško je bilo živjeti bez detalja o tome, znate da je jedna od ključnih svjedokinja patila čitav svoj kratki život. Ali, zašto ipak ne smijemo preskakati temu Epstein files, iako nam se od nje okreće želudac, i s pravom zadovoljno pomišljamo „hvala Bogu, to se događa negdje drugdje“. Prvo, dakako: živimo li onda konačno u svijetu u kojem privilegija, titula, status, moć i bogatstvo ne štiti od kazne? Istražujući za ovaj tekst, saznala sam da je Ghislaine Maxwell, ljubavnica/djevojka/partnerica/pomagačica/madame Epsteinu čak i u zatvoru privilegirana: pretpostavljam da njezine društvene veze sežu do svih struktura moći.
Znači, ipak ne? Možda se svijet privilegiranih, barem onaj zapadnjački, pomalo zaljuljao kad su u javnost izašla svjedočanstva o njezinom namamljivanju i pripremanju djevojčica za seksualne odnose sa tom budalom, tim perverznjakom, s kojim se družio i bivši princ Andrew. No: sad kad su konačno „Epstein files“ vani, izgleda da nema tko se nije družio s njim: fotografija za fotografijom svjedoči o tulumima, obijesti, nemanju granica u perverznim potrebama da se u crnu rupu koja jest njihova duša ubaci još jedno žrtveno janje, još jedna nebulozna ideja, lako kako samo bogovi u mitologiji traže prinošenje žrtava, jer im je jamčena sigurnost i nedodirljivost. Možemo li se dogovoriti da su bogate budale prestale biti nedodirljive?
Možda, kad se prvo dogovorimo što je sve seksualno zlostavljanje i uznemiravanje i kako djevojke nikad nisu odgovorne za ono što im se događa na privatnim otocima, skupim jahtama, u luksuznim hotelskim sobama.
Ne, to što je netko hostesa, a priđe joj fina dama s manirima, i ona pristane otići s njom, ne znači da je pristala na silovanje i prostituciju. Maloljetnice nisu u poziciji da razumiju do kraja manipulatore i ljude na poziciji moći – siromašne djevojke, djevojke s margine, isto tako. Epstein files toliko je okrutan, a istovremeno uobičajen da su čak i tradicionalno silno duhovite društvene mreže zašutjele: što se uopće, nakon svega što smo pročitali, čuli i doživjeli, više može novo i dovoljno spektakularno da promijeni svijest i svijest ljudi reći? Svijet u kojem živimo oduvijek je, zapravo, takav: bogataši su hegemoni, nasilnici, često perverzni tipovi koji misle da na njihovim privatnim otocima ne vrijede pravila kao za sve nas: jesu li u krivu? Nažalost, nisu.
Žene koje se usude progovoriti nakon godina trpljenja kasnije postaju žrtve procjenjivača njihovog morala i sudjelovanja: i sada kada su konačno objavljeni dokumenti, u njima se nalazi niz naizgled nepovezanih trenutaka iz njegovog života: pijani osmijeh, tanak struk, manekenke, tinejdžerice, zatamnjena lica, analogne fotografije koje odolijevaju zubu vremena manje pričajući o zlostavljanju, a više o tome kako, uvijek, paralelno s nama, postoji neslućena privilegija koja se pretvara u zlo.
Znače li fotke da je baš svatko na njima umočen? 10 gigabajta sa popisom letova, video snimkama i svjedočanstvima mnogih žrtava trebali su tresti američke političke krugove. Princ Andrew je zbog njih izgubio titulu. Povučen je s mjesta radnog člana kraljevske obitelji. Zašto smo toliko ravnodušne prema svim tim informacijama? Jer smo na mjestu na kojem od svakog muškarca očekujemo da shvati da je na mjestu privilegije i moći – i da se ponaša tako.
