‘’Što je muškarac bez brkova?’’ je pitanje koje možemo pripisati irskoj narodnoj predaji i vjerovanju da će muškarac koji drugome dopusti da mu obrije brkove i bradu postati nemoćan. Naravno, to je na tragu i one dramatične biblijske priče o Samsonu i Dalili. Pola modnog svijeta se posljednjih tjedana pitalo slično pitanje, ‘’Što je Loewe bez nagrađivanog irskog dizajnera?’’, a koga god pitate, odgovor ćete dobiti u paničnoj logoreji i teoriji kako je smak svijeta mode pred nama.
Kako se samo vrh tog konglomerata usuđuje osakatiti takozvani ‘’španjolski Hermes’’? Kako će Loewe golobrad pred narod, bez mekog i avangardnog irskog brka zvanog Jonathan Anderson koji ga je u posljednjih 12 godina uzdigao na nezamislive visine, na trenutke čak i iznad Prade?
Kako? Nekako, a možda i vrlo lako. Čak i da mjesecima nemamo insajderske informacije raznih modnih detektiva poput Miss Tweed i sličnih koji su davno predvidjeli ovaj scenarij. Po svemu sudeći, pitanje je sekunde kada će izaći vijest da Anderson napušta Loewe i prelazi u još nedefiniranu modnu kuću, ali prema svim dosadašnjim navodima bi to trebao biti Christian Dior.
Anderson, jedan od najnagrađivanijih živih dizajnera, je definitivno zaslužio mjesto u ‘’dijamantu’’ LVMH-a, poziciji na koju su povijesno konkurirali mnogi, a ispunjavali tek rijetki. Stati na ramena velikana poput Saint Laurenta, Bohana, Ferrea, Galliana i drugih je možda posljednji korak koji Anderson mora napraviti kako bi ga zauvijek uklesali u modne anale. Gdje će Maria Grazia Chiuri? Priča se o Fendiju, no ta opcija ostaje otvorena zbog raznih drugih tračeva.
Izgleda da su razni insajderi predvidjeli i Andersonove nasljednike, osnivače kultnog brenda Proenza Schouler Jacka McCollougha i Lázara Hernándeza, koji su prije par dana bezbolno napustili vlastiti brend kao da je u pitanju tuđi. Posao u 179 godina staroj španjolskoj kožari je izuzetno primamljiv, reklo bi se i zahvalan. Stoga, kako će Loewe bez Andersona? Usudili bismo se reći – lako. Upravo zbog zahvalnosti rada u kući poput ove.
Podosta misteriozna priča o Loeweu je počela davne 1846. godine u Madridu, kada je brend isprva bio jednostavna kožna radionica. Od proizvodnje torbica i kovčega za španjolsku kraljevsku obitelj, pa sve do modernizacije i uvođenja pret-a-porter linije tijekom šezdesetih, Loewe nikada nije u potpunosti nestao s mape. To se sve mijenja u devedesetima kada brend, na 150. rođendan, kupuje LVMH grupacija i na mjesto kreativnog direktora stavlja Narcisa Rodrigueza.
Bila je to svojevrsna, senzualna i minimalistička konkurencija tadašnjem Gucciju kojeg je vodio Tom Ford, no znatno manje uspješna po pitanju mode. Kreativne uzde su potom, prije Andersona, držali José Enrique Oña Selfa i Stuart Vevers koji su ostali zapamćeni po revitalizaciji povijesno važnih torbica i printeva, s manjim fokusom na modu.
Dok su svi oni ostavili traga u Loeweu, ponajviše Anderson, priča o kožarskom brendu koja je vrlo slična Bottega Veneti, Gucciju, Hermesu i Louis Vuittonu dopušta estetsku intervenciju i reboot bez ograničenja. Modnim kućama koje su počele s (visokom) modom poput Chanela, Saint Laurenta i sličnih je teško estetski manipulirati bez kočnice uprave i bez razjarene mase modnih kritičara koji će uvijek istaknuti kako je ‘’XY radio bolji posao’’, ‘’osnivač bi u suzama pao na koljena kada bi vidio u što mu se pretvorio brend’’ itd.
Kod kuća koje su počele kao kožare ili proizvođači modnih dodataka je (gotovo) nemoguće imati čvrstih deset estetskih zapovijedi zbog čijeg će kršenja kupci i entuzijasti krenuti vilama na dizajnera. Postoji logo, monogram, it oblici i bogata povijest s kojom se može beskonačno igrati. Može ih se prikazati na milijardu načina, pa je čak i uzvišeni Hermes prikazan kao BDSM brend kroz leću Helmuta Newtona, a na tom, malo blažem tragu su bile i neke Bottega Veneta kampanje u posljednih desetak godina. Mogućnosti je bezbroj, a smjerova u kojem jedan takav brend može ići još više.
Tako je primjerice Tom Ford preveo povijest Guccija u svoju spektakularnu, Halston-esque viziju koja je zaista spasila Gucci. Nakon slične ere pod Fridom Giannini, Gucci je preveden u maksimalističku paradu pod Micheleom.
Daniel Lee i Matthieu Blazy, koji će se tek sada susresti sa znatnim ograničenjima u Chanelu, su Bottegu Venetu ponovo stavili na modnu mapu sudaranjem proizvodne vještine i modernosti.
Margiela i Gaultier su svojedobno eksperimentirali s Hermesom, od praktičnosti do maksimalizma i nevjerojatnih kreacija koje su danas muzejski primjerci. A opet, naslijedili su ih Christopher Lemaire i potom Nadege Vanhee koji su Hermes preveli u senzualni utilitarizam.
Da, bit će velika šteta gledati odlazak Andersona i njegove genijalnosti iz Loewea, no tko kaže da brend pod osnivačima Proenze Schouler neće biti jednako cool? Ostaje nam vidjeti i nadati se, no najveći će se uspjeh dogoditi ako Loewe protumače kao veliko igralište, a ne kao posao s dodatnim teretom nadilaženja prethodnih kreativnih direktora.
